Srbi su mogli da biraju mučku smrt u nekom od nacističkih logora ili da uzmu pušku i bore se na strani fašista, u nadi da će im se možda ukazati prilika da se predaju Saveznicima
Vojvođansko mesto Odžaci bilo je srpski centar za regrutaciju vojnika u nemačku vojsku Vermaht i SS jedinice tokom Drugog svetskog rata.
U Odžacima je 1920. godine osnovan Kulturbund, nemačka nacionalistička organizacija koja je imala za cilj da na prostoru Jugoslavije čuva nemački jezik i kulturni idenitet. Ova organizacija je od Šestojanuarske diktature 1924. godine dva puta zabranjivana, ali joj je 1930. na kraju ipak dozvoljen rad pošto je ustanovljeno da nema opasnosti po rušenje ustavnog poretka tadašnje kraljevine.
Dolaskom Adolfa Hitlera na vlast u Nemačkoj, Kulturbund se radikalizuje i prihvata fašističke ideje samozvanog nacional-socijaliste. Tokom rata Kulturbund u Odžacima počinje da organizuje odlazak nemačke mladeži iz Vojvodine u Vermaht ili SS jedinice.
Među mobilisanima je nažalost bilo i mnogo Srba koji su jedinu nadu da prežive u tome videli da se prihvate puške i bore za naciste umesto da umru u nekom od stravičnih logora. Njihova jedina nada ogledala se u tome da uhvate priliku da se predaju Saveznicima pre oslobođenja.
Nemačkom okupacijom Jugoslavije najteži položaj su i u Odžacima imali Jevreji, Srbi i Romi. Mađarski fašisti, kojima su administrativnom podelom Trećeg rajha pripali Odžaci, nemilosrdno su ubijali Srbe, Rome i Jevreje na najgnusnije načine. Oni koji su preživeli batine i mučenje skončavali su u logoru u Šarvaru.
Tokom rata je u Odžacima formirana i organizacija Dojče Manšaft čiji su aktivisti imali zadatak da meltretiraju Nemce koji nisu želeli da se prijave u Vermaht ili SS jedinice.
Oslobađanje Odžaka počelo je 1944. godine, a dan oslobođenja (22. oktobar 1944.) slavi se i danas kao Dan opštine.
Brutalnost Nemaca u Odžacima napravila je stravičan jaz i mržnju među narodima, pa su tako žrtve posle oslobođenja postale i nemačke porodice koje nisu podržavale Hitlera i snage Trećeg Rajha. Istorija je zabeležila Titovi partizani su 23. novembra 1944. napravili masakr u Karavukovu u kojem su ubijene 183 osobe nemačke nacionalnosti bez suđenja, mahom građani Odžaka.
Dva dana kasnije streljano još 283 Nemaca. Među ubijenima je bio i Franc Ertl, jedan od najznačajnijih privrednika iz Odžaka, vlasnik fabrike kanapa. Istoričari tvrde da su Nemci koji su podržavali Hitlerov režim mahom napustili Odžake pre dolaska partizana, dok oni koji nisu želeli da ratuju nisu imali kud, osim da ostanu u svojim kućama.
Komunističke vlasti su kasnije po oslobođenju uspele da uspostave red i svi ostali preživeli nemački stanovnci su bili pod istragom. Oni koji su na bilo koji način povezani sa okupatorom bili su streljani posle sudskih presuda, dok su ostali poslati mahom u ruske posleratne logore u koje su ih sproveli vojnici Crvene armije.
Srbijadanas.com
Ovo je čista glupost. U Odžacima je tokom rata živelo jako malo Srba i uglavnom su svi preživeli rat. Postojale su samo dve starosedelačke porodice koje su tu živele pre 1918. Ostali koji su dolazili su bili radnici koji su radili u Ertlovoj fabrici kudelje. Okolna sela u kojima je bilo Srba (Deronje, B Brestovac, Parabuć, lalić, Srp Miletić po priči meštana ne pamte nikakvu brutalnost Nemaca i nikakve logore kao ni prisilne mobilizacije. Pamte upade madjarskih Honveda bez razloga i najave koje su nekad sami Nemci smirivali, tako je u parabuću 1942 pokušana racija ali je na insistiranje vidjenijih meštana Nemaca sprečena. Što se tiče streljanja 183 talaca u novembru 1944 nije bio masakr u karavukovu nego su nasumice pohvatani Odžačani. Najstariji je imao 76 a najmljadji 13 godina. Medju njima je bio i Ertl. Pomenutih 283 je čija je grobnica preko puta Hipola su bili meštani Filipova (B Gračac). Tu je pobijena cela porodica Pertschi, osim žene i devojčice Rite,One su bile u logoru gde je majka umrla, a Rita se uspela spasiti i otići u Nemačku gde je kasnije napisala knjigu o tim dogadjajima. Nemci nisu poslati u SSSR. Jedan deo je interniran nekih 14 000 na teritoriji cele Vojvodine. Jedan deo Nemaca se povukao do oktobra 1944. Oni koji su ostali su završili u logorima Gakovo i Kruševlje gde je umrlo 305 Odžačana, a preživeli su što raseljeni po bivšoj SFRJ što emigrirali na Zapad. Jedan deo je ostao, posebno ljudi vični deficitarnim zanatima. Njihova pokretna i nepokretna imovina je opljačkana. Posleratne vlasti su se prema srbima starosedeocima ponele mnogo gore nego Nemci. O tome se i danas ne piše. Udbaški kadrovi uglavnom iz Crne Gore Hercegovine i Hrvatske su najviše maltretirali seljake. Poznato je da su oduzimali sve što im se prohtelo a onaj ko nije imao da da harač je bio optuživan kao „kulak“ „saboter“ „petokolonaš“ Tukli su domaćine pred porodicom, čupali brkove i slali u radne logore iz kojih se mnogi nisu vratili. Ti sužnji su bili poznati kao „žitari“ i postoje groblja gde su ukopavani umrli od torture u tim logorima- groblja žitara. Takodje je psoleratna vlast imala problem i ssa Jevrejima povratnicima iz nacističkih logora. kad su se vratili zatekli su svoje kuće useljene od strane politkomesera, udbaških kadrova itd. Pošto nisu mogli Jevreje pobiti, optužiti da su „kulaci“ i strpati u logore oni su im ponudili da „prodaju“ svoju imovinui, verske objekte, škole…da bi imali kartu u jednom pravcu do Izraela. Porušene su skoro sve sinagoge u Vojvodini. oko 60. samo šest su porušili nacisti i ustaše. Jedna priča iz logora Šarvar je priča o jedinom interniranom Odžačaninu Momiru Markoviću (deda pok Brančeta koji je držao caffe 1&1.). Kao velikog Srbina imonarhistu Honvedi su ga uhapsili i odveli u Sombor pa u Šarvar. Poznato je da je skupljeno nekoliko stotina potpisa Odžačana i da je data garancija od strane opštinskih vlasti da uhapšeni nema veze sa nikakvom četničkom organizacijom. Bio je poznati zanatlija, sarač i omiljen medju komšijama. I jedini Odžačanin koji je sahranjen uz pesmu Marš na Drinu kad je umro 70 i neke, zbog čega su Markovići, starosedelačka srpska porodica bili na crnoj listi Odžačke milicije.